Ugostiteljstvo


Hoteli

Kako se sajt bavi prvenstveno istorijom hoteli će biti prikazani bar približno hronološki, odnosno po periodima kada su bili aktivni. Trena napomenuti da je Bečej u svojih malo više od trista godina postojanja imao veliki broj hotela, te da je u XIX i početkom XX veka bio značajan turistički centar regiona, koja je navodno posetio i rumunski kralj, no o tome kasnije i na drugim stranama.

"Tisa"

"Central"

 "Imperijal"

"Milo"

"Berček" - Bercsek szalloda

"Beograd"

Hotel Beograd je daleko poznatiji po svom restoranu koji je bio omiljeno mesto Bečejaca. Iznad restorana je bilo nekoliko soba, sada su tu kancelarije "GAS"-a. Pevala je tu i Verica Šerifović, majka Marije Šerifović, svirao je orkestar Kurina Ignaca, čuvenog Nacike, kao i mnogi drugi. Tih pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka ovde je zanat ispeklo mnogo dobrih ugostitelja. Krajem osamdesetih gubi na popularnosti i manje više postaje jeftin hotel sa dnevnim boravkom, iako je imao pristojne i čiste sobe.

S.H.

Šank u Beograd kafani. S leva na desno: Čaki, Šimoni, Galik, Nedeljko.

Foto: privatna zbirka Simoni Erzsébet


Orkestar sa gostima. Primas na slici je Gabor Sador - Sanyi bacsi.  Obično je svirao orkestar Kurina Ignaca poznatog po nadimku Naci.

Foto: privatna zbirka Simoni Erzsébet

Bečejski konobari na dokvalifikaciji u Beogradu.  Kiralj Ištvan levo u prvom redu iza njega Šalgo Imre sa desne strane, Simoni zadnji red u sredini.

Foto: privatna zbirka Simoni Erzsébet


Osoblje Beograd kafane oko 1960. godine.

Sa leve strane Kiralj Ištvan, Jovan Stojkov, kasnije šef u Fadipovom "Lovačkom domu" Stevan Belić, kasnije šef u "Turistu" , drugi red u srediti je tetka Desa moguće da je radila na recepciji, poslednji desno je Jožef Šandor, levo čuči Jovica Jeremić, sa desne strane čiči Šimoni.

Foto: najverovatnije Rajšli Bela, privatna zbirka Simoni Erzsébet

"Zadrugar"

Fantast

Dvorac Bogdana Dunđerskog je adaptiran 1983. godine u hotel i restoran. 

"Bečejske novine" broj 1265 od 4. oktobra 1986. godine.

Foto: Dragiša Slavić

"Bela lađa"

Restorani i kafane

Na ovoj stranici se, posebno u delu o kafanama nalaze rezultati istraživanja za knjigu o "Bečejske kafane od 1945 do 1990. godine". Na žalost iz mnogih razloga jedno duže vreme knjiga neće biti završena, ali će možda i dosadašnja saznanja biti nekom dobro polazište da knjigu napiše. U pripremi toga dela materijala najveću zahvalnost dugujem Miletu Milinkovom, jednom od najpoznatijih bečejskih ugostitelja, koji se u potpunosti posvetio nalaženju kako fotografija, tako i svedoka prohujalog vremena. 

       S.H.

Bela Lađa

Po svemu sudeći, pod ovim nazivom je postojalo nekoliko kafana u različitim periodima.

Verovatno je prva bila kafana Šok Đusike koja se nalazila prvo tu negde gde je sada Hotel "Zlatna obala", nekada takođe "Bela lađa", odnosno malo dalje prema samoj obali Tise. 

Radnički savet Gradskog ugostiteljstva Bečej

Nijje u potpunosti jasna uloga ovog saveta, ali je postojao i za sada imamo samo fotografiju tabloa sa članovima.


Seva na desno, prvi red: članovi saveta Šarkanj Ferenc, Dudaš Beča predsednik U.O. Stojkov Jovan, Kiraly Istvan, Tanudržić Milan, 

drugi red: Hamu Antal, Deak Mihaly, ? Dezider, Belić Stevan, Varga Nandor, Popov Cveta, Kuszli Pal, 

Treći red: Perišić Lazar, Simin Paja, Budai Antal. Od ug. objekata prvi levo je Hotel "Beograd", ostali moguće MIkula kafana u Bačkom Gradištu, Hotel Imperial i Weinhardt kafana.


Foto. privatna zbirka Hamu Erzsèbet Bàlintnè


Zeleno drvo

Preko puta parka, sa desne strane ulice  (uulica Zelena. prim urednika), na uglu je bila (da li je još i sada) kafana „Zeleno drvo“. Priznajem da sam s vremena na vreme svraćao tu, jer su me uvek privlačili objekti koji baš nisu na dobrom glasu. U Zelenom drvu je jedno vreme i radnim danima bila živa muzika. Mađarska ciganska muzika, svirala ju je druga ili treća postava naših ciganskih muzičara. Ostao mi je u sećanju jedan pomalo absurdni događaj: jedno veče oko ponoći je svratio violinista Naci (ako neko zna njegovo puno ime i prezime neka mi javi) koji je godinama bio najbolji „primaš“ u Bečeju, svirao je u Čardi, pre toga u restoranu kod Kiralja. Dakle, Nacika je iz nekog razloga ranije završio tezgu u Čardi, a ovi u Drvetu su još svirali. Seo je za jedan sto, poručio piće i naručio pesmu! Muzičar od kolege (prijatelja, možda komšije, rođaka?) naručio pesmu i platio, verovatno od tih para koje je on dobio za narudžbu!

U Zeleno drvo sam jednom doveo i devojku (koji provod!), jer smo pričali o nekoj pesmi koju ona nije poznavala. Violinista joj je uz izvesnu stimulaciju u gotovini odsvirao...

                                                                                                                                                                                                                               Čorba Zoltan

Najlon

Đorđe Tabaković, projektant zgrade Zadružnog doma

Zgrada zadružnog doma izgrađena 1948. godine na mestu niza prizemnih kuća koje su mahom bile prodavnice. Jedno vreme je bila i hotel, a najpoznatija je kao prostor u kome se nalazio čuveni „Najlon“. O „Najlonu“ je pisano, o hotelu gotovo ništa, a još manje o samom Zadružnom domu. Ono što je možda najmanje poznato je da je projektant ove zgrade poznati novosadski arhitekta i slikar Đorđe Tabaković. Tabaković je u Novom Sadu projektovao Tanurdžićevu palatu, Sokolski dom (danas Pozorište mladih), Hotel Park, Zgradu Crvenog krsta, Klajnovu palatu, hotel Reks... da pomenem samo najvažnije kao i Vile Eugena Kapaija i braće Dragan u Zrenjaninu . Tabaković je najznačajniji predstavnik moderne novosadske arhitekture.O značaju Tabakovića govori i podatak da je Društvo arhitekata Novog Sada 1994. godine ustanovilo nagradu koja nosi njegovo ime. Zgrada je sada u privatnom vlasništvu, šuška se da je namera da se sruši i izgradi na njenom mestu stambena zgrada. I u Srbobranu postoji Zadružni dom koji je takođe projektovao Tabaković, ali su tamo prepoznali vrednost objekta i sada se uređuje i ulažu se ogromna sredstva.

Kod nas naravno propada, trotoar ispred nije taknut od dana kada je asfaltiran i proći ispred je podvig i možda bi neki ortoped trebao da otvori u tom prostoru ordinaciju. Imao bi pune ruke posla.

Podatak da je Tabaković projektovao zgradu Zadružnog doma u Bečeju i da taj podatak potiče od samog Tabakovića navodi istoričar umetnosti Vladimir Mitrović izuzetni poznavalac dela Đorđa Tabakovića, koji je objavio knjigu "Arhitekta Đorđe Tabaković" koju je izdao Pokrajinski Zavod za zaštitu spomenika kulture.

S,H, i Goran Crnojački

Portert Đorđa Tabakovića, sa interneta

Foto: Zbirka Čanji Ferenca. Zadruga neposredno posle izgradnje.

Izgled centra grada u XIX veku.

Kako uopšte nešto napisati o jednom od najpopularnijih lokala u Bečej, Čuvenom "Najlonu", odnosno zvanično "Zadrugar". Kažu da je ime dobio po tada popularnom plastinom materijallu najlonu  kojim su jedno vreme stolovi bili prekriveni. Zgrada "Zadrugara" je napravljena 1948. godine, te je tada verovatno i lokal otvoren. Prema istoriijskim izvorima koje je prečešljao Dragiša Slavić :15. februara 1948. godine je doneta o rušenju kuće Sofije Dražić, inače jedne od dobrotvorki Bečeja, kako bi se na tom mestu izgradio "Zadrugar". Rušenje kuće je počelo 28.02.1948. godine.Izvor: Zapisnik Odbora petorice zaveta Sofije Dražić  1937-1948. 

U početku je "Zadrugar" funkcionisao i kao hotel, sa sobama na spratu, ali su kasnije tu smeštene kancelarije. "Najlon" je radio negde do kraja 1979. godine, kada se otvara novi trg. a na mestu bašte se gradi najružnija zgrada u strogom centru Bečeja PIK-ova "konzerva".

Polukružni deo samog lokala je bio namenjen za podijum za muziku. Sam izgle unutrašnjosti je drastično promenjen tokom godina, sada su tu uglavnom banke i kancelarije.

"Najlon" je ostavio mnoge lepe uspomene pa je bolje da dalje pisanje prepustim onima koji su ih i doživeli.

                                                                                                                                                                                                                                                               S.H.

Borba 14.1.1957 

Foto Goran Crnojački

Stariji i bolji poznavaoci kafana od mene će imati šta da kažu o jednom od najpopularnijih lokala koje je Bečej ikad imao. U Najlon su dolazili gosti iz cele Vojvodine, probrana klijentela od Subotice do Novog Sada. Tamo nije mogao da uđe svako, bilo je to mesto gde je Bečej ugostio druga Tita kad je ovaj došao da vidi erupciju vulkana 1969. godine. Restoran je pored dobre hrane bio poznat po kvalitetnoj muzici koju je šef, čika Živa Stojšin, dovodio iz Beograda. Berza muzičara, da se izrazim današnjim rečnikom, bila je u kafani "Stara Srbija", na uglu Šumatovačke i Maksima Gorkog. Tamo su se smenjivali orkestri na svakih pola sata i zainteresovane kafedžije bi birale one za koje su mislili da bi nabolje odgovarali njihovoj klijenteli. U Najlonu su pevali Cune Gojković, Tozovac, Toma Zdravković, Nina Spirova, Vera Cvetko, Lepa Lukić, Nada Mamula, Esma Redžepova, Dragan Stojnić, Mile Bogdanović, a gostovali i Leo Martin, Zafir Hadžimanov, Kićo Slabinac... Povremeno su svirali i rokeri, pre svega lokalni, ali pored "Teške industrije" i Ivice Percla, poznatog "Starog Pjera", nemam drugih potvrda o nastupu poznatijih bendova u Najlonu. Imam i nekoliko anegdota, jednu svežu, nikad ispričanu o Tomi Zdravkoviću, nadam se da će i za nju jednom biti vremena. 

        Goran Crnojački

Bašta "Najlona". Konobarica Ružica Crveni.

Foto: Arhiva Gorana Crnojačkog


Davne 1957 g. maturirala sam u sedmoj beogradskoj gimnaziji. Moje društvo kao nagradu kao nagradu za stupanje u doba zrelosti dobili su odlazak na more a ja sam dobila dozvolu da posetim mamine sestre u Beceju (bilo ih je nekoliko). Do tada sam posecivala samo školske igranke prvi put sa dozivela provod u kafani sa bratom Dragišom Blažicem u kafani Najlon bašte koja mi je ličila na bašte za igru u primorskim mestima. Imala je podijum za ples i izdignutu binu za muzičare ali i romantične separee, ispod bogatih krosnji drveca. Tu sam prvi put plesala sa svojim buducim suprugom i zaljubila se i u momka sivih ociju i dugačkih trepavica uglancanog kao iz butige i u Bečej, pun zelenila na Pogači sa klupama, gde smo posle fajronta još malo sedeli pričali i smejali se svemu i svacemu. Korzo ispred opštine i hotela najlon bilo je mesto na kome je svako mogao da vidi i bude viđen. Popularno pice za koje sam prvi put čula i okusila bio je rum punč, a pio se i aerkonjak, muški su pili neke rakije a bila je popularna "mešana". Sledece 58 sam vec zauvek došla u Bečej, presrecna puna mladalackih snova od koji se neki jesu a mnogi i nisu ispunili. Sva ova imena u komentarima su bili glavne face korzoa i najlon bašte. Moja duša zauvek se vezala za sve ono što se tu događalo. To je bilo kultno mesto. Podseticu drage osobe koje su pocele priču da je tu održavan koncert Pesme leta i da je podjednako bila zastupljena muzika i narodna ali i pop i džez i da je bašta uvek bila puna pa se moralo brinuti kako naci mesta. Sadašnja omladina može samo da sanja o provodu atmosferi i magiji tog prostora a i stila života punom radosti i optimizma. Hvala pokretaču ove priče što je pobudio secanja i nostalgiju koja i sad može da razneži srce i dušu. Danas je to mesto naruženo objektima PIKa Bečej i sta god tom parkicu radili ne mogu mu vratiti stari sjaj. Oni koji su unakazili jezgro starog gradica vise nisu živi a nove generacije nemaju ideju o tome kako mogu vratiti dušu ovom prostoru. Ova varijanta trga je malo bolja od prethodne koja je mogla da bude poligon za padanje. Eto nisam mogla da odolim a da se ne pridržim nostalgičarima i ponovo vrtim omiljeni film u glavi.

Gordana Popov (preuzeto sa Fejsbuk grupe Tvoj, moj, naš Bečej.)


Nezaboravne bele kamenčiće, hladovinu jablanova ili topola, bele i karo stolnjake, dobru muziku, mame i tate kako plesu na podujumu i čudno se gledaju, vidim sebe kako mi noge vise sa metalnih pletenih stolica i očaravajući miris čika Rajkovih (Drmus pri,. urednika) ćevapa  i COCTA , naše Sigme su svirale vikendom...

...Još čujem škripu belih kamenčića i miris roštilja, a da... muzika se čuje ali tek kad pridješ bliže, mislim da to Goci sviraju: devojko mala pesmo moga grada..

Živeli...

                                                                                                                                                                     Dragan Stajić (preuzeto sa Fejsbuk grupe Tvoj, moj, naš Bečej.)

Konobari Sava Ivanović  i Janoš,Keringer. Nije se desilo da će gost primaći cigaretu a da se on neće stvoriti tu da vam je zapali. Uvek su u džepu imali par kutija šibica (kasnije upaljača) iako nisu bili pušači. Cigarete su se mogle kupiti kao i piće, poručili ste kutiju od konobara. Obavezno je bilo da je kutija otvorena i doneta vam na tacnici od kafe, sa salvetom ispod. Nikad se nije desilo, ali nikad, da u pepeljari bude više od tri opuška. Sada to izgleda smešno kad pričam, ali to je bio deo kafanske (i ne samo kafanske) kulture koju je Bečej posedovao.

                                                                                                                                                                                             Goran Crnojački

(preuzeto sa Fejsbuk grupe Tvoj, moj, naš Bečej.)


Ispred "Najlona", davne 1968 ili1969 godine sam videa Miju Aleksića i Pavla Vujsića. Tih godina je nastupao i "Manjifiko" (ansamvl iz Makedonij, prim. ur.) sa divnim meksičkim pesmama. 

                                                                                                                                                                      Zora Svirčević (preuzeto sa Fejsbuk grupe Tvoj, moj, naš Bečej.)

Proslava Konobarske Nove Godine u "Najlonu 1974. godine. Leva fotografia Bata Dika sa nepoznatom pevačicom, leva Bata Dika krajnje levo, Nada Sretenović prva desno.

Foto: Privatna zbirka Branka Vlajkovog - Bata Dike.

Negde sa interneta izvor nepoznat.

Najlon 1979. godine. Pevačica Beba, harmonika Rade Vučić.

Grupa gostiju u sali "Najlona"

Foto: Privatni arhiv Goran Crnojački

Osoblje "Najlona", krajem sedamdesetih godina. U sredini direktor Jovan Bunjevački.

Foto: negde sa interneta, izvor nepoznat

Anegdote iz Najlona

"Kad je najavljeno da će legendarna Silvana Armenulić nastupiti u Bečeju muški deo populacije se uskomešao. Pevačica je bila prava lepotica a uz to je imala i raskošne obline koje nije skrivala. Svi su znali da je za ono vreme imala prilično izazovnu scensku garderobu. Naravno, spram današnjih njen dekolte je tada bio veoma smeran. Elem bečejska muška publika pohrlila je da vidi pevačicu. To veče je valjda čika Živa pitao nekog od muzičara kakvu je Silvana garderobu spremila za nastup, a ovaj kaže: "Ima novu haljinu, takav izrez nikad do sad nije viđen". U malom Bečeju glas se brzo proširio, pa su i oni koji nisu planirali pohitali makar da vide senzacionalni dekolte. 

I onda se Silvana se pojavila na sceni Najlona - u haljini zakopčanoj do grla. Haljina je imala leđa otvorena do struka. Dekolte je zaista bio spektakularan, samo sa pogrešne strane.


*Među pevačima koji su imali stalni angažman u Najlonu‚ bio je i Cune Gojković. Čuveni pevač je bio veliki gurman i pričaju da ga osim dobre hrane ništa drugo nije zanimalo. A u Najlonu se baš dobro jelo. Dok je pevao u Bečeju, kažu da je vreme dok nije bio na sceni provodio uglavnom u kuhinji. Štrpnuo je tamo, gricnuo ovamo, večito je žvakao. Jednom su mu znajući da voli da na brzinu gricne komad pohovanog mesa ili "ukrade" neko manje parče kuvarice ispohovale i podmetnule "Truleks" krpu koju je sažvakao. Nije poznato kako se ova anegdota završila.


*Negde 1985 ili '86, Bečej je po ko zna kakvom partijskom nalogu dobio zadatak da spremi neku veliku scensku manifestaciju. Glumci, pamti se da su tu između ostalih bili Miloš Žutić i Srba Milin su boravili u Bečeju par nedelja. Uveče kad se probe završe, cela ekipa glumaca se po pravilu selila u Najlon, gde je u to vreme pevao Toma Zdravković. Objektivno, Toma tada nije bio baš naročito velika zvezda, ali je svojim emotivnim interpretacijama plenio pažnju publike. Jedno veče glumci su malo više popili i zapodela se prepirka sa muzičarima i Tomom koji je takođe bio "pod gasom". Reč po reč - pohvatali su se za guše. Glumci su bili u brojčanoj prednosti i Toma je brzo morao da se povuče. No, pevaču je pao mrak na oči, uleteo je u kuhinju i u želji da se razračuna uzeo veliki nož i krenuo prema glumcima. Kad je video Tomu sa nožinom glumac Srba Milin je shvatio da je vrag odneo šalu i brzo reagovao: "Pa Tomo, gde si više sa tim nožem", rekao je. "Evo već dva dana ne mogu da odvežem pertle na cipelama, baš je dobro što si doneo nož da ih isečem". Toma se u neverici zagledao u Srbu, pa u nož i počeo da se smeje. Onda su zajedno nastavili da banče do zore. 

                                                                                                                                                                                                                                                      Goran Crnojački

UTRO "Tisa"